Nakon referenduma 1990. godine i demokratskih izbora 1991. godine u čitavoj Hrvatskoj počinju nemiri, “balvan revolucija”, vrlo intenzivna politička događanja.
U samom gradu Vukovaru je vladao prividan mir sve do 2. svibnja 1991. godine kada je u Borovu selu došlo do, prvo zarobljavanja patrole policije, te nakon toga i oružanog napada na postrojbu koja im je pritekla u pomoć.
Na kirurški odjel je toga dana zaprimljen 21 ranjenik (od toga 6 pobunjenih Srba). To je bio naš prvi kontakt sa ratnim strijelnim i eksplozivim ozljedama.
Od tada se javila jedna neobična pojava, a to je da nas je svako sljedeće jutro na poslu bilo sve manje. Bez ikakve riječi su liječnici, sestre, spremačice prestajali dolaziti na posao, a primjetili smo i nagli i neobjašnjivi gubitak sanitetskog materijala, bolnička ljekarna je bila sve praznija, djelatnici su se okupljali u sve manjim skupinama.
U travnju je primljeno 4 ranjenika, svibnju 39, lipnju 7, a u srpnju 56 ranjenika.
Ravnatelj je podnio ostavku, napustio bolnicu; za ravnatelja je izabrana dr. Vesna Bosanac, pedijatar. Osnovan je Krizni stožer.
Počinju ozbiljne, posvemašne pripreme za mogući prijem sve većeg broja ranjenika, pokušavamo se organizirati sa dvojnim dežurstvima, svi ostali su u pripremi i na stalnoj dispoziciji, nabavlja se oprema, lijekovi, krvni pripravci, sanitetski materijal.
U dva navrata (6. i 13. kolovoza) pri granatiranju su oštećene i operacijske sale na drugom katu tzv. “Nove bolnice”. Pri svakom granatiranju se pacijenti, ranjenici sele u suteren iste zgrade, tzv “podrum”, a po smirivanju se vraćaju na drugi kat. Povremeno nestaje struja i voda, uključuju se agregati.
25. kolovoza 1991. godine počinje napad na grad sa svim strana sa kopna i sa Dunava. Grad se stavlja u okruženje. Jedina komnikacija sa slobodnim dijeloma Hrvatske je tzv. “kukuruzni” put, kojim hrabri ljudi donose hranu, lijekove, saniteski materijal, ratne potrepštine.
Od glavne čekaonice u suretenu je napravljena “jedna bolesnička soba” gdje su stavljeni kreveti, a u samom atomskom skloništu je improvizirana šok soba, rađaona te dvije veće prostorije za ranjenike.
Od 154 liječnika ostalo je 30, od 337 sestara ostalo je 130.
Svi liječnici, medicinske sestre i ostalo zatečeno osoblje je stavljeno u funkciji ratne kirurgije, od rujna više nitko nije napuštao bolnicu.
Samo za prva dva mjeseca agresije na grad je 267 poginulih, od toga 165 civila, 4 djeteta, 11 pripadnika MUPa i 87 pripadnika HV.
Tijekom 86 dana je primljeno oko 3.400 ranjenika, učinjeno oko 2.200 većih operacija, a prosječno je primano oko 40 ranjenika.
Slično kao i u drugim krajevima Hrvatske, najviše stradalih je od eksplozivnih naprava(oko 76%), strijelnih (oko 17%) i ostalih (oko 7%). Smrtnost je bila 2,5%.
U rujnu i listopadu smo imali tri manje evakuacije ranjenika, a najveću 19. listopada kada je iz bolonice evakuirano 112. Posljednja evakuacija je bila 8. studenog u Borovo-commerce (30 ranjenika), da bi nakon toga bila presječena cestovna komunikacija Vukovar-Borovo Naselje.
Izuzetno težak i zahtijevan posao je obavilo 9 djelatnica na pripremanju hrane (znalo se kuhati i do 700 obroka dnevno), 24 spremačice te 6 pralja.
Na dan pada grada u bolnici je bilo 396 ranjenik. Tada je odvedeno i pogubljeno 20 djelatnika, a jedan se još uvijek vodi kao nestao. Tijekom agresije i nakon nje je poginulo 10 djelatnika. Na dana pada u bolnici je bio 158 zdravstvenih i 97 nezdravstvenih djelatnika.
20. studenog u Sremsku Mitrovicu je odveženo 120 ranjenika, a 54 sutradan. Oni su dan poslije razmijenjeni u Dvorovima u Bosni.
Od 98 prognanih medicinskih sestara, 20 se vratilo u Vukovar nakon mirne reintegracije.