Početak zdravstvene kulture na području grada vezan je uz pojavu ranarnika u 18. stoljeću, koji djeluju u austrijskim vojnim jedinicama (Jakob Brief, Ivan Prun, Ivan Klepetušin…). Karantene i privremene bolnice građene su ponajviše zbog epidemija kuge (1738.-1740. godine, te 1795.-1796. godine).
17. listopada 1857. godine u Vukovaru je otvorena prva bolnica. Pokretač ideje i osnivač zaklade za gradnju bila je gđa. Ana Magotay. Prvi gradski liječnik bio je dr. Viktor Spitzer.
1872. godine prolašena je Javnom općom županijskom bolnicom i ima 10 kreveta. Financira se iz navedene zaklade, gradskog budžeta i donacija.
Nakon 67 godina postojanja, 10. lipnja 1924. godine bolnica je zatvorena.
1938. godine Gradska uprava prihvaća ponudu Kongregacije časnih sestara – Đakovo, te se 13. srpnja 1938. godine zgrada “Malog dvora” ustupa sestrama Svetog križa. Nakon dvije godine gradnje Vukovar je ponovno dobio bolnicu 29. srpnja 1940. godine. Bolnica ima 70 bolničkih kreveta, Kirurško-ginekološki odjel, Interni odjel, Zarazni odjel i TBC odjel.
Đakovački biskup mons. dr. Antun Akšamović 14. rujna 1940. godine na blagdan Uzvišenja Svetog križa blagoslovio je novu bolnicu i kapelicu, zbog čega bolnica nosi ime “Bolnica Svetog križa”.
26. travnja 1948. godine bolnica je nacionalizirana.
1966. godine na inicijativu dr. Franje Sokačića, kirurga i ravnatelja, časne sestre se vraćaju u bolnicu nakon 18 godina.
“Vjerna nauci evanđelja – opraštajući nanesenu nepravdu – Uprava hrvatske provincije sestara Sv. Križa nije se oglušila zamolbi dr. Franje Sokačića…”
1973. godine raspisan je samodoprinos za izgradnju novog bolničkog objekta, koji je 29. studenog 1976. godine svečano otvoren. 1988. godine na isti je nadograđena još jedna etaža, a do 1991. godine bolnica je modernizirana tehnički i kadrovski.
Tijekom velikosrpske agresije i tromjesečne opsade grada bolnica je jako stradala, te je potpuno tehnički devastirana i uništena. Postaje simbol hrabrosti, otpora i borbe hrvatskog čovjeka za slobodu i samostalnost.
Od predratna 933 zaposlenika Medicinskoh centra Vukovar u bolnici je za vrijeme okruženja, od kolovoza do studenog 1991. godine, za 15.000 stanovnika i branitelja grada ostalo skrbiti 350 djelatnika, od čega 52 liječnika i 130 medicinskih sestara i tehničara.
Kroz to vrijeme od 4.000 pacijenata 3.474 činili su ranjenici. Liječnici i medicinske sestre radili su uz neprekidno granatiranje bolnice, bez struje i vode, te s vrlo malo lijekova i sanitetskog materijala. Unatoč svim teškoćama uspjeh je polučen zahvaljujući visokoj stručnosti, etici i moralu osoblja.
Od 1992. do 1997. godine 250 zaposlenika Medicinskog centra Vukovar radno raspoređeno u preko 50 zdravstvenih ustanova diljem Hrvatske. Liječnici i medicinske sestre se poput prognanog stanovništva pripremaju za povratak. Mnogi od njih su zdravstvena zaštita i podrška braniteljima 10. Domobranske pukovnije.
1996. godine potpisan Sporazum o mirnoj reintegraciji Hrvatskog podunavlja. Nekolicina djelatnika, liječnika i medicinskih sestara, vraća se u vukovarsku bolnicu u srpnju 1997. godine, gdje nalaze preko 500 zatečenih zaposlenika.
Od povratka do danas bolnica je u potpunosti reintegrirarana u sustav zdravstva Republike Hrvatske, u cijelosti je obnovljena, te možemo reći kako se medicinske sestre i tehničari mogu potpuno posvetiti svome radu i službi u unapređenju zdravstva grada Vukovara i okolice.